Verovatno ste već čuli da je današnja rasprava u Parlamentu Srbije bila posvećena Rezoluciji SRS o osudi SAD tj. podršci Fidelu Kastru i slobodarskom kubanskom narodu, kao i zahtevu za ukidanje sankcija Kubi. Koje, uzgred rečeno, traju već 46 godina!
Moja prva reakcija bila je: ne sa mnom očito nešto nije u redu! Ovo je ipak neki drugi film. Međutim, kako je vreme odmicalo, iz traktata Aleksandra Vučića, kojem je, pri tom, složno tercirao Dragoljub Mićunović (!?!) shvatih da je stvar više nego ozbiljna!
Kao da na svetu nema ničeg bitnijeg. U svom šizofrenom bežanju od svake realnosti, i nesposobnosti da rešava probleme u ovoj zemlji, Skupština Srbije počela je da se bavi ispravljanjem globalnih nepravdi. Na stranu što navedena Rezolucija što se statusa Kube tiča definitivno neće ništa promeniti ─ treba li da pričam šta će biti sa statusom Srbije, to jest koliko će oštra osuda srpskog parlamenta zabrinuti administraciju u Vašingtonu. Pritom, ono što posebno upada u oči, jeste činjenica da ─ izuzev poslaničkog kluba LDP ─ nije bilo ni reči o stanju ljudskih prava na Kubi, niti jedne jedine reči osude jedne od najrigidnijih diktatura današnjice. Umesto toga, Vučić nam priča o tome kako je Kuba jedna od najbogatijih zemalja na svetu. Mislim, da nije strašno bilo bi čak i perverzno smešno.
E sad, ono što me u celoj priči najviše interesuje ─ pošto je predlog SRS podržala celokupna vladajuća koalicija ─ jeste upravo to na osnovu čega su vrli parlamentarci, s obzirom na činjenicu da blokada Kube traje od 25.aprila 1961.godine, procenili da je upravo sada sazreo trenutak da se kaže istorijsko ne!? Kuriozitet današnjeg zasedanja jeste i taj što je, vidno zadovoljan, današnju raspravu sa skupštinske galerije, zajedno s njegovom ekselencijom ambasadorom Kube, raspravu pratio i Hadži Dragan Antić ─ Struja, prijatelj Kube i Mirjane Marković, takođe, ekskluzivni zaštitnik njihovih interesa u (Skupštini) Srbije.
Takođe, interesuje me, svakako, i da li će se stati samo na ovoj nepravdi ili, u nastavku sednice, možda treba da očekujemo i načelnu raspravu o miru u svetu, o gladi u Africi, ratu u Ruandi, o istrebljenju plavog kita, ubijanju slonova, ozonskim rupama, o cunamiju ili ugaslim vulkanima... pa da onda, kad posvršava sve te velike globalne nepravde, naša Skupština eventualno smogne snage (vremena) da se posveti: reformskim zakonima, Ustavnom sudu Srbije, nezaposlenosti, haosu u zdravstvenom sistemu, vladavini monopolista, ugroženim ljudskim pravima, reformi BIE, sprovođenju lustracije, siromaštvu građana, bezbednosti nealbanskih manjina na Kosovu, ... etc, etc.
A realnost od koje se tako uporno beži kaže da je Srbija danas jedna mala, zapuštena, nesrećna, i ne bez vlastitih zasluga, poražena, ponižena i podeljena zemlja... Zemlja koja u svom mazohističkom trčanju unazad i udaljavanju od civilizacije još ne poseduje vrednosni sistem, u kojoj ne postoje izgrađene institucije, pravila ponašanja ─ o poštovanju zakona i (demokratske) procedure da i ne govorimo... Uostalom, zna li iko da kaže šta su ─ pored deblokade Kube ─ državni prioriteti Srbije današnjice: koja je to državna strategija, u čemu se – izuzev opštih mesta tipa nova radna mesta i tako to – ogledaju principi vladajuće politike, koji su prioriteti sutrašnjice. Jesu li bitniji ljudi ili teritorije, država ili društvo, nacija ili građanin?!
Šta, dakle, u atmosferi povećanih tenzija, kad se kod ionako obeznađenog naroda učvršćuje sindrom večitog istorijskog gubitnika – preostaje nosiocima vrednosti liberalne demokratije u današnjoj Srbiji?! Svakako ne saučestvovanje u politici zabijanja glave u pesak i beskonačnih prolongiranja suočenja sa realnošću ─ praćenim očekivanjima da će se stvari same od sebe već nekako sklopiti u našu korist... Svakako ne udvaranje onim najnižim osobinama našeg nacionalnog mentaliteta na način koji danas čini vladajuća klika. Liberalna Srbija mora i nadalje, posebno u dramatičnim mesecima koji su pred nama, nastaviti da promoviše drugačiji sistem vrednosti i novu viziju političke realnosti. Neophodna je mentalna revolucija, koja će se baviti političkom edukacijom i emancipacijom nesrećnog društva koje je još uvek opterećeno mitomanskim samoobmanama (u koje uzgred, više ne veruju čak ni oni koji ih izgovaraju). Neophodno je afirmisati svest o tome da Srbija mora da bude sigurna kuća za sve njene građane. Takođe, svest o tome da sigurnost i stabilnost Srbije leže isključivo u nastavku procesa uključivanja u evropske integracije – pošto je upravo Evropska unija jedini mogući prostor u kom bi ekonomske veze, stabilne institucije i pravno uređeno društvo mogle da deluju preventivno u sprečavanju bilo kakvih novih dramatičnih sukoba.
Umesto lamentiranja nad vlastitom sudbinom i nastavka ohrabrivanja i gojenja nacionalnih frustracija, neophodno je afirmisati novu svest o prednostima uređenog građanskog društva. Prema toj viziji: Građanski uređene države ne bi smele međusobno da ratuju. Imajući u vidu da: Građani imaju direktan interes za mir kako bi poboljšali svoje blagostanje i budućnost (Pol Šefer). Umesto nacionalnog egoizma – na dnevnom redu mora da bude ekonomski altruizam! Normalnost mora da pobedi iracionalnost, a praktični (životni) interesi svaku (nacionalističku) demagogiju. Neophodno je stalno podsećati da je Crna Gora za svega nekoliko meseci svoje samostalnosti već potpisala sporazum o stabilizaciji i asocijaciju sa EU, a da bi status kandidata mogla steći već 2008. Podsećati da je Hrvatska kandidat za članstvo od 2004, Makedonija od 2005! Neophodno je podsticati svest da je prvi interes našeg društva siguran i bezbedan građanin što, prirodno, implicira i svest o tome da se u savremenom svetu pitanje granica relativizuje do te mere da one postaju gotovo nevidljive. Jedine granice o kojima u XXI veku sme dabude reč jesu granice ljudskih sloboda – samim tim i jedina legitimna borba jeste permanentna borba za svakodnevnim afirmisanjem i proširivanjem istih.
Vrhunski i vrhovni patriotizam u Srbiji današnjice ogleda se u otpočinjanju procesa kritičkog sagledavanja vlastite prošlosti – baš kao i afirmisanju optimističke vizije željene budućnosti!
Opširnije: